Alisa sa umjetnim pjegicama

1. dio


Dugo je sjedila spuštene glave, očito želeći živjeti život bez ijednog treptaja. Oči su zapekle a ruke načinile neprimjetni trzaj. Duga smeđa kosa, padajući je gladila dlanove pokušavajući skriti samoću koja je kolala polupraznom prostorijom.
Promijenila je svoj identitet u ovoj priči, smeđe oči su postale zelene (o kakvima je uvijek sanjala), a poluduga kosa – odjednom duga, njihala se poput slapa u ritmu tišine i očaja. Prištić na čelu, koji je mladosti pokazao još jedan korak bliže kraju, postao joj je suputnik tog dana.
Sve je mirisalo na žute limune, no nikoga u tom trenutku nije mogla pitati sviđa li mu se?
Samoća je prestala biti sramota, pružila je prijateljsku ruku i obvezala se na doživotno prijateljstvo.

Alisa je prestala lagati, ostavila je na sebi samo umjetne pjegice. Osmjeh je postao iskren.

nastavlja se...